Sigurno se pitate kako su živjeli Zagrepčani kojima je bila potrebna liječnička skrb u vrijeme hospitala i ubožnica. Najugroženijima se samo pomagalo, ali ih se nije liječilo kao danas kada ne možemo uopće zamisliti život bez liječnika i bolnica. Okolnosti toga vremena opisao je Šime Mazzura u knjizi Javna bolnica na Jelačićevu trgu u Zagrebu: Izvješće na Gradsko poglavarstvo:
Koncem prošloga stoljeća oko godine 1785. zavladale su bolesti i nevolje u Zagrebu i okolici toli silno, da su nemoćnici sbog pomanjkanja obće bolnice na ulicama, više lišeni svake pomoći, nego li od žestine bolesti, pogibali. Svak je osjećao potrebu obće bolnice, koja bi stradajućima bile utočištem.
Nekoliko godina nakon otvorenja, u izvješćima se spominje da je bolnica na neprikladnom mjestu i nedovoljnog kapaciteta. Tijekom godina postupno je dograđivana – prvo je izgrađen drugi kat, a zatim je dovršeno istočno krilo duž Bolničke ulice (danas Gajeva ulica). Potrebe za većom i lakše dostupnom bolnicom bile su veće od izvršenih građevinskih radova, a 1883. godine povjerenstvo je pronašlo niz zamjerki u radu, od nehigijenskih uvjeta u svim prostorima do loše organizacije prostora i vrlo zapuštenog stanja same zgrade. Osim toga, 1916. završen je spor oko vlasništva koji je Red milosrdne braće izgubio te napustio bolnicu. Preuzela ju je država te se Bolnica milosrdne braće od 1918. godine službeno zvala Zakladna bolnica u Zagrebu.
Godine 1929. osnovana je nova zaklada i poseban odbor koji je vodio poslove rušenja stare i izgradnje nove bolnice. U siječnju 1931. godine započelo je preseljenje Zakladne bolnice na Sveti Duh, a već u travnju Bolnica je srušena. Izgled pročelja Zakladne bolnice sačuvan je u logotipu njezine nasljednice, kliničke bolnice Sveti Duh.
