Pretpostavljam da bi malotko povezao tetovaže i tradiciju tetoviranja s hrvatskom kulturom. Međutim, tetoviranje na hrvatskim prostorima ima dugu i rijetko spominjanu povijest. Ovi običaji gotovo da su otišli u zaborav, ali današnji interes mladih za ekspresiju identiteta kroz etnografska obilježja daje mogućnost novog života nekada uobičajenih praksi.
Naznake postojanja prakse tetoviranja na našim prostorima možemo promaći još u prapovijesti. Naime, na arheološkom lokalitetu u Vučedolu pronađene su ženske figurice s urezanim motivima križeva i sunca na rukama. Prema tome mnogi arheolozi pretpostavljaju da je tetoviranje bilo prisutno u vučedolskoj kulturi kao način označavanja obiteljske pripadnosti ili društvenog statusa. Slične pretpostavke postoje i za ilirska plemena, poglavito Japode. Međutim, postroji jedan recentniji primjer tetoviranja čiji se tragovi vide još i danas.
Tetoviranje kao način obrane
Otkuda uopće ideja za tetoviranje? Odgovor možemo pronaći gotovo 600 godina u prošlosti. Naime, za vrijeme osmanske okupacije Bosne i Hercegovine, katolička su djeca bila otimana i slana u Osmansko Carstvo kao sluge ili kako bi postali janjičari. Kako bi ih zaštitili i obilježili njihovu pripadnost, katolici su razvili praksu tetoviranja stiliziranih kršćanskih motiva, odnosno sicanje ili bocanje. Iako su bili tetovirani i dječaci, ovakve su tetovaže bile češće kod djevojaka kako bi bile “odbojne” turskim vojnicima. Time su ih nastojali obraniti od otimanja i silovanja. Sicanje je bilo najraširenije među Hrvatima u Bosni i Hercegovini, a kasnije se proširilo i na područja Dalmacije i Crne Gore.
Tradicija i tehnika sicanja dugo je vremena bila nedokumentirana i nepoznata izvan već spomenutih područja. Godine 1894., austrijsko-poljski liječnik Leopold Glück objavljuje članak Tetoviranje kože kod katolika u Bosni i Hercegovini u kojem se prvi puta opisuju tradicionalne tetovaže na Hrvaticama iz BiH. Nedugo nakon njegove publikacije, hrvatski arheolog, povijesničar i povijesničar umjetnosti Ćiro Truhelka, 1896. godine objavljuje knjigu Tetoviranje katolika u Bosni i Hercegovini. U njoj Truhelka opisuje povijest i tradiciju sicanja od doba Turaka do suvremenog doba.
Vješti rad tattoo-majstorica
Djevojke su obično bile tetovirane između 3. i 18. godine, a zanimljivo je napomenuti da su ih tetovirale druge žene. Tehnika sicanja prenosila se od starijih žena na mlađe, iz generacije u generaciju. Najčešće su tetovirane podlaktice, gornja strana dlanova, prsa, a ponekad i čelo. Iznenađujuće, većina je motiva korištenih u sicanju bilo poganskog podrijetla. Iako su tetovaže označavale pripadnost katoličkoj vjeroispovijesti, samo je motiv križa izravno povezan s katoličanstvom.
Ćiro Truhelka u svojoj knjizi sljedećim riječima opisuje postupak sicanja:
“U jutru na Ivanj-dan, na Blagovijest, na Cvijetnicu ili na koji dan u Velikoj nedjelji, iskupi se mlagjarija dotične porodice i otpočne tetoviranje. Ako dotičnoj osobi nije draže, da to sama izvrši, onda taj posao preuzme starija žena, koja je u tome dostigla osobitu vještinu, ili uzajmice prijatelji i prijateljice. (…) Ornamenat se najprije na koži nacrta tupim krajem igle, zamočenim u crnilo, naročito za to priregjeno, pa se onda po crtežu šiljastim rtom dotle bocka dok ornamenat ne bude gotov. Da se crnilo ne osuši, Više se puta crtež za procedure navlaži crnilom.”
Truhelka, Ć. (1896). Tetoviranje katolika u Bosni i Hercegovini
Crnilo se izrađivalo miješanjem čađe, ugljena ili baruta s vodom, mlijekom, medom ili slinom. Korištenje crnila rađenog miješanjem sline mnogo je puta rezultiralo zarazama sifilisom ili drugim bolestima.
Sudbina sicanja u 20. stoljeću
Nakon oslobađanja od Osmanlija, sicanje ostaje redovita praksa sve do druge polovice 20. stoljeća. Dolaskom Komunističke partije Jugoslavije na vlast i provođenjem politike državnog ateizma, bilokakvi vjerski simboli postali su nepoželjni. Tako je došlo do smanjenja količine tradicionalnih tetovaža, ali ne i do njihovog potpunog nestanka. Ostaci nekadašnje tradicije vide se još samo na koži starijih žena na području BiH i Dalmatinske zagore. Smatra se da je posljednja osoba (rođena 1969.) tetovirana sicanjem 1984. godine.
Spašavanje od zaborava
U današnje je vrijeme tradicija sicanja gotovo pred izumiranjem. Međutim, mnogi u potrazi za inspiracijom za tetovaže nailaze na tradicionalne hrvatske tetovaže i usput otkriju njihovu dugu povijest. Tehnika tetoviranja se promijenila (ne morate koristiti ugljen i slinu kao tintu), ali motivi su ostali isti. Iako ne nose isto značenje kao prije 6 stoljeća, tradicionalne hrvatske tetovaže daju jedinsven način izražavanja etničke pripadnosti i povezivanja s povijesti naših krajeva. Sve više ljudu prepoznaje ljepotu ovih tetovaža, ali i važnost njihovog očuvanja. Čini se da sicanje postaje novi trend među tattoo-artistima i ljubiteljima tetovaža.
Bez obzira na to biraju li tradicionalne motive zbog estetskih, religijskih ili ideoloških razloga, svojim odabirom održavaju tradiciju sicanja živom u 21. stoljeću.