Seljačka buna. Ilustracija Štef Bartolić za Muzej seljačkih buna.
Seljačke bune bile su tijekom srednjeg i ranog novog vijeka bile razmjerno rijetka pojava, a veći dio otpora odvijao se zapravo u vidu pasivnog otpora (odbijanje izvršavanja radova ili plaćanja podavanja) ili napuštanjem posjeda. Vrijedno je napomenuti da su pobune smatrane najtežim prekršajem te su izrazito brutalno suzbijane. Vrhunac srednjovjekovnih seljačkih ustanaka dostignut je u 14. stoljeću. Prvi i najdugotrajniji ustanak izbio je u Flandriji (1323. – 1328.), a bio je usmjeren protiv poreznih zloporaba francuskih kraljevskih činovnika i svjetovnih velikaša. Žakerija – ustanak francuskih seljaka 1358., bila je izravno izazvana pogoršanjem položaja seljaštva zbog Stogodišnjeg rata i haranja plaćeničkih družina. Pobuna se brzo proširila i tijekom nje uništeni su mnogobrojni dvorci, ali je u krvi ugušena nakon samo tri tjedna. Tijekom 15. stoljeća dogodio se i jedini uspješni seljački rat, ustanak katalonskih seljaka zvanih otkupljenici (katalonski remences) protiv takozvanih loših običaja kojim su katalonski velikaši tlačili seljake još od 12. stoljeća. Katalonski seljački rat trajao je od 1462. do 1486., te je završio znatnim poboljšanjem seljačkoga položaja i formalnim ukinućem kmetstva 1486.
Početak 16. stoljeća obilježen je nizom seljačkih ustanaka izazvanih posljedicama opće agrarne krize i političkim krizama, ali i zbog sve opresivnijega državnog aparata i poreznog sustava. Prvi seljački ustanci izazvani takvim uvjetima izbijaju već potkraj 15. stoljeća, a jedan od prvih bio je ustanak koruškoga Seljačkoga saveza 1478. Veći broj seljačkih ustanaka izbija sredinom drugoga desetljeća 16. stoljeća (Hvarska buna 1510. – 1514., buna mađarskih seljaka pod vodstvom Györgya Dózse 1514., petomjesečna slovenska seljačka buna 1515.), a svoj najznačajniji izričaj poprimaju u njemačkom Velikom seljačkom ratu 1525. na jugu Njemačke, u Tiringiji, današnjoj Austriji i Švicarskoj. Bune sličnog tipa nastavile su se i dalje tijekom 16. stoljeća, a u Hrvatskoj su svoj najznačajniji izraz ostvarile u seljačkoj buni pod vodstvom Matije Gupca 1573. Posljednjim velikim seljačkim ustancima mogu se smatrati vandejski i bretonski ustanci potkraj 18. i početkom 19. stoljeća koji su izbili kao odgovor na Francusku revoluciju i s njom povezanu centralizaciju Francuske, te ustanci protiv francuske okupacije u Španjolskoj, Tirolu i privremeno zauzetim dijelovima Rusije tijekom napoleonskih ratova.
1. Hrvatsko-slovenska Seljačka buna
Velika seljačka buna, muška punta ili “seljački rat”, kako su ga nazivali suvremenici, započeo je na susedgradsko-stubičkim posjedima Franje Tahyja. To je bila treća buna od kada je 1564. godine Tahy protupravno kupio polovicu vlastelinstva.
Uzroci bune nalaze se u pogoršanju položaja seljaka i smetnjama koje se stavljaju pred seljačku trgovinu, dok su direktan povod bile borbe među vlastelom, koja je pri tom seljake naoružala kao i zlodjela Franje Tahyja i njegovog sina Gabrijela. Seljaci kao svoje ciljeve ističu borbu za stare pravice, rušenje feudalnog poretka, stvaranje samostalne seljačke države sa sjedištem u Zagrebu te preuzimanje ubiranja poreza i obrane od Turaka.
Znak za početak oružanog ustanka dan je u noći s 27. na 28. Siječnja 1573., a prva veća ustanička akcija bila je napad na Cesargrad. Istodobno izbijaju pobune na desetak velikih vlastelinstava u Hrvatskoj i slovenskim pokrajinama zbog čega se buna ponekad zove i Hrvatsko-slovenska seljačka buna. Biskup i ban Juraj Drašković moli kralja da hitno poduzme mjere za ugušivanje bune, a pomoć je zatražena i od uskočkog kapetana Thurna. Štajerski staleži objavili su opću mobilizaciju. Nakon poraza seljaka u bitkama kod Krškog i kod Kerestinca, ustanički odredi svladani su i u Planini, Jurkloštru i kod Jastrebarskog. Sedmoga dana veljače ban Drašković okuplja u Zagrebu vojsku za napad na ustanike u Zagorju. Alapić kreće s vojskom protiv ustanika koji se povlače prema Stubici.
Buna je završila 9. veljače u krvavoj bitci kod Stubičkih Toplica u kojoj je poražena glavnina ustaničke vojske.
2. Bitka kod Stubičkih Toplica
Buna je završila 9. veljače u krvavoj bici kod Stubičkih Toplica u kojoj je poražena glavnina ustaničke vojske. Biskup Drašković opisao je ovaj događaj kao “veliku bitku”. Započela je iza podneva, a završila nakon četiri sata u zimsko predvečerje. Pod Gupčevim vodstvom okupila se glavnina ustaničke vojske. Otpor seljaka bio je neobično jak i učinkovit, iako su bili slabije naoružani i izvježbani nego feudalci. No ipak, Alapić je kod Stubičkih Toplica, javlja Drašković kralju, porazio ustanike i sada ih još uvijek “kažnjava ognjem i mačem kao izdajnike”.
Gubec je uhvaćen i odveden u Zagreb, gdje je prema nekim izvorima, mučen užarenim kliještima, okrunjen užarenom željeznom krunom i na kraju raščetvoren.
3. Oružje
U prvoj polovini 16. st. oprema i naoružanje lakog konjanika sastoji se od pancira, kacige, štita, koplja i sablje. U drugoj polovini stoljeća laki konjanik – husar opremljen je oklopom ili pancirom, šišakom (kacigom), štitom, kopljem, sabljom, bodežom, batom (buzdovanom) ili sjekiricom. Zavisno od materijalnih mogućnosti, laki konjanik se mogao naoružati i puškom. Postojale su i cijele čete konjanika naoružane samo puškama.
O naoružanju pješaka nemamo iscrpnih podataka. Pojedini pješaci su bili strijelci, a većina pješačkog naoružanja bilo je hladno oružje. Njemački najamnici bili su naoružani kopljima, helebardama, nadžacima, o pojasu im je vidio mač, a u pojas im je bio utaknut bodež. U prvim borbenim redovima bili su dvostruko plaćeni odredi naoružani teškim mačevima – dvoručnjacima. Zadatak im je bio lomiti koplja i nanositi gubitke neprijateljskog navali.
Nema sigurnih podataka čime su bili naoružani seljaci za vrijeme Seljačke bune. To je u većini slučajeva bilo oruđe kojim su se služili u radu u polju ili pri kućnim poslovima – kose, vile na dva ili tri kraka, srpovi, rankuni ili gizerne, sjekire (bradve), mlatovi i kijače (drvene okovane batine). Seoski kovači svakako su znali izraditi jednostavnije oružje, kao što je na primjer koplje, a seljaci su često bili naoružani i dugim noževima, tzv. kordama.
