U trećem nastavku iz albuma „psiholoških fotografija“ Jelice Belović-Bernadzikowske donosimo četiri primjera „nobl“ odgoja djevojaka koji ilustriraju neka tipična shvaćanja pojma naobrazbe u ženskom svijetu potkraj 19. stoljeća.
Pojam „naobrazba“ shvaća se u ženskom svijetu vrlo različno. Svaka hoće, da je „inteligentna“ dama, ali ih je takvih na žalost vrlo malo. Obično se pod tom riječju razumijeva pomodna frizura, skupa, nova, načičkana haljina, na mjeru dotjerane kretnje. Gdjekad se riječju „inteligentna dama“ označuje samo spoljašnja uglagjenost i društvenom dresurom stečen takt, – no gdjekad nema ni toga. Ponajviše ljudi mjere naobrazbu žene po bogatstvu ili po porodu ili po staležu muža njena. Pa kako vidimo, da nam se većina djevojčica odgaja – još dugo ne će u tome biti bolje! Sve samo „nobl“ – lijeno i glupo do zla boga! Osim mode ništa ih ne zanima, ništa ne zanosi, ama ni kuća ni djeca, a i muž samo u toliko, u koliko je on aparat, koji svakoga prvog tačno novac kući donosi. (…)
Flora nije mala, njoj je petnaest godina. „Ueberwundener Standtpunkt“, kako „maman“ veli; ali što će da se muči? Ona mora svu svoju muku posvetiti umjetnosti: kretati se u svijetu i svigjati se. Ovo je glavno, a drugo je sve „la fume!“ U prvom redu mora Flooora biti dražesna, mora se vazda postaviti, sjesti ili nasloniti u dražestan i efektan položaj, tako da se odmah vidi, da je ona nešto fino, razmaženo, mekoputno. Za tim mora da umije izgovarati čislo bombastičkih fraza i pikantnih impertinencija, t. zv. „aristokratische Niederträchtigkeiten“ sa originalnim koloritom. A ipak je ta dražesna Flora neugodno djevojče. Nema na njoj ništa od onoga od onoga kevičkog čara, od onoga, što svaku kevicu čini lijepim i slatkim stvorenjem. Pravo je rekla jedna dobra učiteljica o njoj: „Ja ne znam, Flora nije u školi ni arogantna, ni drska, ni nemirna, pače uljudna je – i čini se revna; ali ima na njoj nešto, što me od nje odbija, nešto jako i neopisivo neugodno!“ I u mene je stvorila isti dojam. Flora je kao ona šljiva, sa koje su mnoge ruke, kroz koje je prolazila – satrle onu prirodnu màšinu (pelud), koji dok je na šljivama, čini, da su ne samo lijepe, već nam se čine i svježe, mlade, čiste, netaknute, poetičke, a kad ga nema, nekud nam se gade.
Vilma
„Oh, da mi je znati, za što je moja Vilma tako mušičava!“ tužila mi se jednoć vlasnica i majka originala ove moje albumske slike. „Vilma je mušičava!“ kimnula sam glavom. „Oh i te kako!“ kukala mama dalje: „A moji sinovi tako su vedri dječaci!“Sad sam odmah znala, u kojem grmu zec leži. Mušičavost je u Vilme jače razvijena, nego u njene braće, a za što? Radi sasvim izlišne veće stege s Vilmom. Dječaka puste, da traži drugove, koje hoće i koje oni i ne znadu, no Vilmu – Bože slobodi! Njezina se poznanstva sitnozorom biraju, o njima se vijeća u dugim debatama rodbinskog areopaga, pa tek se onda Vilmi čita osuda: „S ovom i s ovom, a s onom i ni po što!“ „Ova je iz ove kuće – dobro, idi s njome –; ali ona je iz one familije, jok – ne ćeš s njome!“
Hede
Novo izdanje iz biblioteke metere pedagogike! Na ovoj su djevojci najzanimljivija usta. I to ne zbog klasične linije, ni zbog ljepote i slatkoće, ni zbog rumeni, kao u crvene trešnje, već zbog – sadržine. „Njena usta – kutija šećera!“ pjeva narod, a mi ćemo reći, „njena usta – kutija salonskih – fraza iz romana“. Za svaku priliku života umjela je ona jednu kićenu frazu, ona pače nije mogla ni misliti, a da to ne čini u frazama. Kad bi sjela na klupu u šetalištu, pale bi joj na pamet ove riječi iz Bog zna kojeg njemačkog romana: „Ihre Lippen kräuselten sich wunderbar“ – i sad je ta fraza lepršala oko nje, dok nije našla priliku, da je izrekne. Kad se govorilo i spominjalo, što je „nekad bilo“ ona bi umiješala slikovitu riječ.
Mila
Zvala se je Mila u običnom životu, a bijaše kćerka jednog majora. na svojim zadaćnicama i svuda na svakoj krpici pisala je ponosito „Mila pl. K…“
Svršila je samo šest razreda, jer ju je jedna od učiteljica nešto uvrijedila, pa je „maman“ za to nije dalje slala, veleći: „Šta će joj ta škola? Ona će se udati!“
Ja sam odlazila u njihovu kuću, te sam se često divila gordim planovima o udaji i životu, koga je ta „maman“ bila skrojila za svoju kćerku Milu. (Mila nota bene pisano sa dvostruko „l“ – ovako mišljahu zvoni više gospodski „Milla“.) Na moj nagovor i Milinu izričnu želju nastavila je ipak učiti pomalo privatno (i ovo je više gospodski!) njemački jezik, nešto francuski i glasovir.
Družila se samo sa najotmjenijim djevojkama iz mjesta, vodili su je na plesne vjenčiće i na „thé dansant,“ te je tu stekla fine kretnje i moderne nazore o životu.K meni je ipak često dolazila i u te dobre dane. Voljela me je i nešto ju je vazda vuklo k meni. Davala sam joj knjiga za čitanje i to naših hrvatskih i srpskih, jer su joj roditelji dopustili kupovati samo njemačkih, misleći da je to otmenije. No odjedared umre joj otac, a za kratko vrijeme i majka.