U prvoj polovini 16. st. oprema i naoružanje lakog konjanika sastoji se od pancira, kacige, štita, koplja i sablje. U drugoj polovini stoljeća laki konjanik – husar opremljen je oklopom ili pancirom, šišakom (kacigom), štitom, kopljem, sabljom, bodežom, batom (buzdovanom) ili sjekiricom. Zavisno od materijalnih mogućnosti, laki konjanik se mogao naoružati i puškom. Postojale su i cijele čete konjanika naoružane samo puškama.
O naoružanju pješaka nemamo iscrpnih podataka. Pojedini pješaci su bili strijelci, a većina pješačkog naoružanja bilo je hladno oružje. Njemački najamnici bili su naoružani kopljima, helebardama, nadžacima, o pojasu im je vidio mač, a u pojas im je bio utaknut bodež. U prvim borbenim redovima bili su dvostruko plaćeni odredi naoružani teškim mačevima – dvoručnjacima. Zadatak im je bio lomiti koplja i nanositi gubitke neprijateljskog navali.
Nema sigurnih podataka čime su bili naoružani seljaci za vrijeme Seljačke bune. To je u većini slučajeva bilo oruđe kojim su se služili u radu u polju ili pri kućnim poslovima – kose, vile na dva ili tri kraka, srpovi, rankuni ili gizerne, sjekire (bradve), mlatovi i kijače (drvene okovane batine). Seoski kovači svakako su znali izraditi jednostavnije oružje, kao što je na primjer koplje, a seljaci su često bili naoružani i dugim noževima, tzv. kordama.
