Seljačke bune bile su tijekom srednjeg i ranog novog vijeka bile razmjerno rijetka pojava, a veći dio otpora odvijao se zapravo u vidu pasivnog otpora (odbijanje izvršavanja radova ili plaćanja podavanja) ili napuštanjem posjeda. Vrijedno je napomenuti da su pobune smatrane najtežim prekršajem te su izrazito brutalno suzbijane. Vrhunac srednjovjekovnih seljačkih ustanaka dostignut je u 14. stoljeću. Prvi i najdugotrajniji ustanak izbio je u Flandriji (1323. – 1328.), a bio je usmjeren protiv poreznih zloporaba francuskih kraljevskih činovnika i svjetovnih velikaša. Žakerija – ustanak francuskih seljaka 1358., bila je izravno izazvana pogoršanjem položaja seljaštva zbog Stogodišnjeg rata i haranja plaćeničkih družina. Pobuna se brzo proširila i tijekom nje uništeni su mnogobrojni dvorci, ali je u krvi ugušena nakon samo tri tjedna. Tijekom 15. stoljeća dogodio se i jedini uspješni seljački rat, ustanak katalonskih seljaka zvanih otkupljenici (katalonski remences) protiv takozvanih loših običaja kojim su katalonski velikaši tlačili seljake još od 12. stoljeća. Katalonski seljački rat trajao je od 1462. do 1486., te je završio znatnim poboljšanjem seljačkoga položaja i formalnim ukinućem kmetstva 1486. Početak 16. stoljeća obilježen je nizom seljačkih ustanaka izazvanih posljedicama opće agrarne krize i političkim krizama, ali i zbog sve opresivnijega državnog aparata i poreznog sustava. Prvi seljački ustanci izazvani takvim uvjetima izbijaju već potkraj 15. stoljeća, a jedan od prvih bio je ustanak koruškoga Seljačkoga saveza 1478. Veći broj seljačkih ustanaka izbija sredinom drugoga desetljeća 16. stoljeća (Hvarska buna 1510. – 1514., buna mađarskih seljaka pod vodstvom Györgya Dózse 1514., petomjesečna slovenska seljačka buna 1515.), a svoj najznačajniji izričaj poprimaju u njemačkom Velikom seljačkom ratu 1525. na jugu Njemačke, u Tiringiji, današnjoj Austriji i Švicarskoj. Bune sličnog tipa nastavile su se i dalje tijekom 16. stoljeća, a u Hrvatskoj su svoj najznačajniji izraz ostvarile u seljačkoj buni pod vodstvom Matije Gupca 1573. Posljednjim velikim seljačkim ustancima mogu se smatrati vandejski i bretonski ustanci potkraj 18. i početkom 19. stoljeća koji su izbili kao odgovor na Francusku revoluciju i s njom povezanu centralizaciju Francuske, te ustanci protiv francuske okupacije u Španjolskoj, Tirolu i privremeno zauzetim dijelovima Rusije tijekom napoleonskih ratova.
